Klavir je žičani instrument s tipkama s vodoravnim (klavir) ili okomitim (klavir) rasporedom žica.
Klavir je jedan od najčešćih glazbenih instrumenata u kojem se zvuk proizvodi pomoću čekića i žica različite debljine. Prvi udaraju u druge kada se pritisnu tipke, zbog čega instrument generira zvukove zadane visine i amplitude.
Proizvodnja zvuka ne uključuje samo čelične žice obložene bakrom ili srebrom, već i okvir od lijevanog željeza i rezonantnu zvučnu ploču koje pojačavaju zvučne valove i produljuju njihovo trajanje. Dakle, ako pritisnete tipku klavira, zvuk će trajati do 3-4 sekunde, postupno nestajući kako se vibracije žice smanjuju.
Povijest klavira
Metoda udaraljki počela je izvlačiti glazbu iz žica još u 14. stoljeću u Francuskoj. Riječ je o pretečama modernih klavira – čembalu. Kasnije je ova tehnologija primijenjena u klavikordima, ali to nije spasilo instrument od njegovog glavnog nedostatka - brzog nestajanja zvuka. Trajao je manje od sekunde uz istu glasnoću, što je isključilo mogućnost izvođenja dinamičnih skladbi.
Razlog je bio nedostatak rezonancije, ali to je postalo poznato tek u 17. stoljeću - nakon odgovarajućeg otkrića Galilea Galileija. U međuvremenu su glazbeni majstori djelovali intuitivno, nastavljajući usavršavati klasične verzije čembala i klavikorda.
Početkom 18. stoljeća eksperimenti su okrunjeni neviđenim uspjehom, kada je talijanski majstor Bartolomeo Cristofori 1907. godine predstavio novu vrstu žičanih instrumenata s čekićem - gravicembalo col piano e forte, kasnije nazvan "klavir".
U njima su čekići bili smješteni ispod žica, a trajanje i dinamiku zvuka osiguravao je rezonator. U 1716.-1721., dizajn instrumenta poboljšali su francuski i njemački majstori, posebno Jean Marius i Gottlieb Schroeter. A nešto kasnije, Sebastian Erard predložio je dvostruku mehaniku probe koja vam omogućuje izvlačenje dugog (polako nestajajućeg) zvuka kada brzo pritisnete tipku.
Ako govorimo o prvom klaviru u modernom pogledu, izumio ga je 1800. godine američki majstor John Isaac Hawkins. U ovom su instrumentu žice po prvi put bile okomite na tlo, zbog čega je postao kompaktniji i praktičniji.
Austrijanac Matthias Müller, koji je predstavio sličan dizajn 1801., također je bio uključen u sličan razvoj. U istom razdoblju, klavir, koji je prije bio kontroliran samo tipkama, dobio je dvije nožne pedale koje vam omogućuju podešavanje boje, trajanja i dinamike zvuka.
Popularnost klavira počela je naglo rasti od 19. stoljeća: postao je jedan od glavnih glazbenih instrumenata, prvo u Europi i SAD-u, a zatim iu drugim zemljama. Godine 1818. njegova je proizvodnja otvorena u Ruskom Carstvu: majstori Tischner i Virta, a 1828. - u Austriji: majstor Ignaz Bösendorfer. Istoimena marka klavira Bösendorfer postoji i danas i najstarija je od postojećih na svijetu.
Jednako značajan doprinos proizvodnji čekićarskih instrumenata s tipkama dao je Steinway & Sons iz SAD-a, čiji su proizvodi sredinom 19. stoljeća bili bez premca u kvaliteti.
Klavir i struja
Potpuna elektrifikacija početkom i sredinom 20. stoljeća nije mogla ne utjecati na glazbenu sferu, a već 20-ih godina prošlog stoljeća počeli su se pojavljivati prvi modeli električnih klavira.
U njima se izvlačenje zvuka odvijalo mehanički - uz pomoć čekića i žica, a transformacija zvuka - električnim putem: uz pomoć hvataljke. Jedan od prvih modela takvih klavira bio je Vivi-Tone Clavier američkog inženjera Lloyda Loara, predstavljen 1929. godine.
Glavne prednosti elektromehaničkih alata u usporedbi s mehaničkim bile su njihova kompaktnost i niska cijena. Bili su puno prikladniji za turneje i nastupe na otvorenom, te su brzo stekli svjetsku popularnost sve do kraja 70-ih godina XX. stoljeća.
U 80-ima su ih počeli aktivno zamjenjivati još napredniji i kompaktniji uređaji - elektronički klaviri, koji su proizvodili zvuk bez upotrebe mehaničkih dijelova. Zapravo su samo imitirali zvukove žica, ali su to činili toliko identično da su sredinom 90-ih glomazni koncertni klaviri i klaviri gotovo potpuno istisnuti s glazbene scene.
Danas su elektronički klaviri poznati kao "sintesajzeri" i mogu proizvesti veliki izbor zvukova, od klasičnih žičanih instrumenata do glasova ljudi, ptica i životinja. Suvremeni pojam "klavijaturista" ponajprije se veže uz sintisajzer, a tek onda uz mehaničke klavire i klavire koji su odavno prestali biti masovna pojava.
